TURbo roditeljstvo
psihoterapija i savjetovanje za roditelje djece s teškoćama u razvoju
Savjete “kako” i “na koji način” raditi s djetetom s teškoćama u razvoju roditelj može primijeniti onoliko koliko je upoznat s vlastitim kapacitetima i mogućnostima te spreman na istima raditi.
Zahvaljujući tebi počela sam se više okretati prema onome što je meni bitno. Došla sam zbog djeteta, a ostala zbog sebe, baš kao što si napisala u onom priručniku. Postala sam prisutnija i zadovoljnija majka koja više ne treperi pred djetetom, puno sam opuštenija, vratila mi se želja za drugim stvarima i na tome sam neizmjerno zahvalna.
Ako si roditelj djeteta s teškoćama u razvoju i želiš:
podršku za sve što prolaziš u suočavanju s razvojnim kašnjenjem i dijagnozom
lakše se nositi sa svim pitanjima, savjetima i brigama
znati zašto ti je toliko teško ostati mirna i prisutna za svoje dijete unatoč svom trudu koji ulažeš
naučiti se pobrinuti za sebe i kad je superteško i ništa ne ide kako treba
kako unatoč izazivnoj svakodnevnici prestati biti isključivo majka i uživati u ostalim svojim ulogama
kako organizirati svoju svakodnevnicu i napraviti mjesta za sebe unatoč ideji da je to nemoguće
…želiš na tom putu poticanja razvoja svog djeteta paziti i na sebe i biti dobro.
Bok ja sam Doroteja,
edukacijska rehabilitacija je moja prva ljubav, a psihoterapija najveća strast.
Imati dijete s razvojnim teškoćama cjeloživotno je putovanje. Kao što ne možeš beskonačno voziti auto bez da ponekad staneš i napuniš njegov tank, ne možeš biti na tom putu bez da naučiš stati i napuniti svoje rezerve.
Kako da si to dozvolim, kako da proširim svoje kapacitete za nošenje sa svim tim izazovima, što mogu učiniti kada je svega previše – teme su koje čine tvoje gorivo za taj put.
“Nije iznenenađujuće što se ne uspijevamo uskladiti s našom djecom. Kako da ih osjetimo kada toliko nas jedva osjeća same sebe? Kako možemo osjetiti njihov duh i čuti otkucaje njihova srca ako to ne možemo učiniti u vlastitom životu?”
– Shefali Tsabary
Duboko vjerujem da je put povezivanja sa sobom i put povezivanja s drugima.
U teoriji svi znamo da ako roditelj nije dobro, dijete ne može biti dobro, no u praksi rijetki to žive.
Teško je objasniti našem umu da zaista, ako se sada ne pobrinem za sebe, neće biti nikoga da se pobrine za moje dijete. Izgovore da je to nemoguće za nas pronalazimo u “činjenicama” koje govore: nemam dovoljno vremena, moram ovo i ono, nema mi tko pomoći, nemam dovoljno..
Negdje putem zapravo odustajemo od ideje da je moguće za nas i umjesto da tražimo načine, nabrajamo izgovore.
Kako da se pobrinem za sebe ako sam roditelj djeteta s teškoćama u razvoju?
Jedna mama s čijim sam djetetom radila, rekla mi je jednom davno: “Doroteja, znam da je bitno da sam ja dobro, ali ne znam kako da si pomognem”. To je bio trenutak kada sam osjetila da sam potrebnija roditeljima nego djeci.
Lako je govoriti “brini o sebi”, ali kako to zapravo izgleda ako imaš dijete s teškoćama u razvoju, pravo je pitanje roditelja.
Kako da stignem sve, kada je toliko toga što moram napraviti za svoje dijete i obitelj?
Kako da dam sebi kada je mom djetetu sada najpotrebnije?
Kako da budem mirna ako svaki dan moram voditi neku borbu s okolonom?
Kako da se osjećam sigurno, ako me nitko ne razumije i ne mogu pronaći adekvatnu podršku?
Kako da se opustim kada toliko moram čekati na sve i nije mi jasno u kojem smjeru trebam ići?
Psihoterapija i savjetovanje
Kada gori kuća gasimo požar, ne razmišljamo o tome kako da budemo dobro nakon što požar prođe. No, ako nakon ugašenog požara i dalje glumimo vatrogasce umjesto da se posvetimo obnovi kuće, znači da smo ostali u mjestu preživljavanja gdje je prisutan kontiunirani strah i briga.
Mehanizmi preživljavanja koje aktiviramo, koliko god da pomognu u požaru, ako ostanu sputavaju nas i otežavaju našu svakodnevnicu. Tjeraju nas da budemo stalno hiperbudni, predviđamo, kontroliramo i teško se opuštamo.
Primiti dijagnozu za svoje dijete predstavlja jedan veliki požar za svakog roditelja. No hoćeš li provesti život gaseći ga ili se okrenuti prema novim mogućnostma, ovisi samo o tebi.
Kroz psihoterapiju i savjetovanje otkrit ćeš:
Rad s Dorotejom pokrenuo je moju svakodnevnicu na jednoj dubljoj razini. Njezina toplina i mir s kojom zrači dozvolila mi je da zagrebem duboko ispod površine i krenem u transformaciju svoga života.
Od promjene nošenja s emocijama, dozvoljavanja njima da budu i slušanja svoga tijela, došla sam s njom do tektonskih pomaka zbog kojih napokon – dišem. Svaki susret je kao novo slaganje kockica koje, nakon desetljeća traženja , napokon sjedaju na svoje mjesto.”
Rad s Dorotejom pokrenuo je moju svakodnevnicu na jednoj dubljoj razini. Njezina toplina i mir s kojom zrači dozvolila mi je da zagrebem duboko ispod površine i krenem u transformaciju svoga života. Od promjene nošenja s emocijama, dozvoljavanja njima da budu i slušanja svoga tijela, došla sam s njom do tektonskih pomaka zbog kojih napokon – dišem. Svaki susret je kao novo slaganje kockica koje, nakon desetljeća traženja , napokon sjedaju na svoje mjesto.”
Moj put.
Prije 6 godina na inidividualnu terapiju došla je curica čiji su tantrumi bili izrazito snažni. Kao ni mami koja je dolazila s njom, ni meni nije bilo svjedno i uglavnom sam osjećala strah i veliku želju da joj pomognem, ali nisam znala kako. Tragala sam za knjigama i znanjima.
Nije pomagalo što je mama u sobi jer nije mogla niti ona. I mama je očekivala da joj pomognem. U nekom trenu imala sam u sobi dvije osobe koje su bile uplašene i zapravo očekivale umirenje od mene. Tada sam shvatila da uplašen ne može umiriti uplašenog. Da moj put nije pronalazak tehnike za umirenje djeteta, nego tenike za umirenje sebe, kako bih mogla pomoći mami i djetetu.
Na sljedećoj terapiji zamolila sam mamu da pričeka izvan sobe i ušla sam s djetetom sama. Kao i svaki put krenuo je tantrum, ali sam ovaj put umjesto straha i hiperanaliziranja “što” i “kako”, odlučila duboko disati i ostati prisutna s njom. Osigurala sam prostor kako se djevojčica ne bi ozljedila dok se baca po sobi i duboko disala sjedeći blizu nje, pogledom dajući znak da je ok. Tada se prvi put djevojčica umirila u samo 15 minta. Bez preusmjervanja, bez distrakcija, polako, kroz vrijeme.
Isto to ne bih mogla da nisam radila na vlastitom strahu i načinu kako da sebi pomognem kada on dođe.
To je bio početak mog puta gdje sam danas. Tada sam shvatila da kao terapeuti, roditelji, mentori moramo pronaći način da pomognemo sebi. Ne možemo voditi druge ako ne znamo voditi sebe.
Ako želiš naučiti voditi sebe kako bi lakše kroz život mogla voditi i svoje dijete
Rasti zajedno možemo uživo u Osijeku ili online
Prijavi se na newsletter
O meni
Ja sam Doroteja, edukacijska rehabilitatorica i studentica 6. godine tjelesno-orijentirane psihoterapije. Posljednjih sedam godina radim s djecom s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima, a posljednje tri psihoterapiju s odraslima pod supervizijom.
Zajednički rad:
- Individualna tjelesno orijentirana psihoterapija uživo i online
- Savjetovanje i psihoterapija za roditelje djece s teškoćama u razvoju