Jel vam poznat onaj osjećaj gdje imate brdo ideja u vašoj glavi, brdo misli koje kažu “kak bi bilo dobro da napravim/probam/pokrenem/odem…”? Jel vam poznata reakcija koju uglavnom odaberemo, a to je da ne napravimo ništa s tim idejama, a redovno pomislimo kako bi bilo dobro “jednog dana” nešto poduzeti?

Od kada znam za sebe stalno u glavi vrtim neke ideje. Što bih sve mogla raditi, s kojim se temama sve želim baviti, koje bih aktivnosti željela probati…Puno toga me zanima i stalno maštam o realizaciji nekih ideja, iako ih uglavnom nisam pratila ni slušala jer sam smatrala da su to moje izmišljotine ili samo klupka mojih mnogobrojnih misli koje u suštini nisu bitne. Dođu i prođu – tako sam tretirala svoje ideje. Sve dok nedavno nisam pročitala zanimljiv koncept razmišljanja o idejama.

Gilbertica tvrdi da su ideje entiteti sami po sebi. Da su to mali snopovi svijesti koji traže način da ožive. I tako idu od čovjeka do čovjeka, posjećuju ga s nadom da će ih on čuti, uhvatiti i oživiti. Neke su ideje strpljive i godinama čekaju baš tog jednog domaćina, a druge (što se prema njezinim navodima događa puno češće) jednostavno zbrišu i nađu drugog domaćina koji je spremniji uhvatiti se posla. Gilbertica odgovorno tvrdi da se njoj upravo to i dogodilo s idejama za koje nije imala vremena. Dok sam čitala ovu posve ludu, a opet tako genijalnu ideju o ideji, pomislila sam na sve one ideje koje su mi zbrisale. Na sve one koje su zaključile da nema smisla da više čekaju. Sjećam se koliko sam puta naišla na nekog tko je radio nešto o čemu sam ja razmišljala, koliko sam puta vidjela druge da čine ono što sam ja mislila da bi bilo dobro. Koliko sam puta pomislila “da ga poznajem, mislila bih da mi je uzeo ideju” i još više puta čula “Doroteja, onaj tamo radi ono što si mi ti pričala da bi bilo dobro”. Sjetila sam se svih tih ideja koje su otišle od mene jer su shvatile da ništa od toga i našle put do drugih. Jebemu, baš sam loš domaćin.

Onda sam se fokusirala na one ideje koje su ostale i shvatila sam da je jedna od njih baš jako strpljiva i da već jako dugo čeka. Počela sam razmišljati o otporima koji mi stoje na putu da ju ostvarim i jedan od otpora bila je postojanost druge ideje. Kao da se dvije ideje svađaju i bore za jedno mjesto. Nekako sam putem postala sudac u parnici između dvije ideje, koja se baš kao u klasičnom hrvatskom sustavu prolongirala na godine pod izlikom da je administracija za tako nešto previše kompleksna. Umjesto da sam bila ono što idejama trebam biti – aktivni domaćin koji ih dostavlja u svijet, ja sam se bavila nepotrebnom papirologijom. S tim u skladu, odlučila sam započeti svoje projekte i biti hvale vrijedan domaćin. Želim biti toliko dobar domaćin da me moje ideje predlože drugim idejama i ostave najbolju recenziju na Airbnb-iju ideja. Zapravo, shvatila sam da moje ideje ne moraju biti briljantne, ne moraju mijenjati svijet ni ljude u njemu, da ne moraju biti posebne ni spektakularne niti mi omogućiti ostvarenje mojih dubljih poslovnih ili privatnih čežnji. Kak’ bi se u narodu reklo, došlo mi je “iz dupeta u glavu” da jednostavno mogu raditi što god želim i ne trebam za to dopuštenje, čak ni neki poseban cilj. Da se to ne mora svidjeti nikome, osim meni, a da je glavni cilj poštovati gospođu ideju i vjerovati da ako je već došla do mene i toliko dugo strpljivo čekala na mene, sigurno ima neki dobar razlog.

Ostavljam sva pitanja sa strane, administraciju delegiram, a za sve ostalo idem direktno oči u oči s gospodinom sramom, krivnjom, strahom i svim ostalim čelnim konstruktima koji su inače upleteni u ovako spor sustav realizacije jednostavnih ideja.

Odlučujem biti aktivni građanin vlastitog života i namjerno pokušati putem malo griješiti. Odlučujem pisati o čemu god, koristiti svoja znanja kako god, raditi što god i dozvoliti si slobodu.

Pitam se koliko ideja je samo ovaj tjedan napustilo prvo izabrane domaćine?

Koje si sve ekstra pametne razloge dala samoj sebi kako bi izbjega izlaganje, strahove i nelagodu? Nije li bezveze da ne pomognemo idejama da dođu na svjetlo dana? Ipak na kraju, imaju samo nas. Sve dok ne pobjegnu i ne odu nekom drugom domaćinu.